Na današnji dan organizacije međunarodne mreže Clean Clothes Campaign obilježavaju Dan dostojanstvene plaće diljem svijeta. Broj udruga i sindikata koje sudjeluju u obilježavanju svake godine raste pa se tako ove godine akcije provode u najmanje četrdesetak zemalja. Konačni cilj inicijative jest da se obilježavanje ovog dana prizna pod okriljem Ujedinjenih naroda.
Istom prigodom u Hrvatskoj je Koalicija za dostojanstvenu plaću održala tiskovnu konferenciju. Njezini predstavnici, Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata i Marina Palčić, predsjednica Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske, bili su govornici.
Mario Iveković rekao je da su ovih dana aktualni razgovori o povećanju plaća i da je povećavanje minimalca koje provodi aktualna Vlada pozitivno te da s tim trendom treba nastaviti. Vidi se da ima pomaka jer je prije desetak godina iznos minimalne plaće pokrivao oko 27 posto dostojanstvene plaće, a danas smo blizu četrdeset posto.
„Prema metodologiji Clean Clothes kampanje i izračunima Novog sindikata, dostojanstvena plaća za 2026. iznosila bi 2025 eura neto. To je plaća koja bi trebala pokriti sve one troškove koji su nužni da bi se život mogao zvati dostojanstvenim – stanovanje, prehranu, putne troškove, trošak zdravlja i druge troškove u redovnom radnom tjednu. Ona se, za razliku od minimalne plaće koja nije temeljena na ničemu, bazira na konkretnom izračunu životnih troškova dobivenom kroz rad na terenu“, govori Iveković.
Također je postavio pitanje Vladi RH zašto neoporezivi iznos nije jednak minimalnoj plaći, odnosno zašto se minimalna plaća (ako je to najmanji iznos koji radnik može dobiti) oporezuje. „To izjednačavanje neoporezive osnovice i automatsko korigiranje bilo bi jedan od prvih poteza koji bi doprinio neznatnom povećanju, ali ipak približavanju dostojanstvenoj plaći. Ne može se oporezivati ljude koji su sirotinja“, zaključio je.
Marina Palčić dodala je da je minimalna plaća samo administrativno utvrđena osnovica — “crkavica“ koja u praksi štiti poslodavce i legalizira izrabljivanje radnika. Na primjer, u sektoru trgovine koji ima oko 230 tisuća zaposlenih vrlo često se dio plaće dogovara usmeno, kroz razne neregulirane neoporezive primitke i bonuse, a u ugovore se mahom unosi minimalac.
„Dok radnik šuti i radi, taj se dio možda i isplaćuje. Ali kada se poslodavcu prohtije, ili kad radnik da otkaz, taj usmeno dogovoreni dio jednostavno nestane.adniku ostaje tek zakonski minimalac, dok poslodavac odmahuje rukom – ne možeš mi ništa, isplatio sam ti koliko zakon nalaže. U trenutnom sustavu minimum se koristi kao maksimum, a ne kao osnova ispod koje se ne smije ići“, istaknula je Palčić.
Dotaknula se također poruke koju često možemo čuti u javnom diskursu – da treba biti skroman.
Ona smatra da se pod „skromnim“ sve češće nameće „život bez zadovoljenih osnovnih osobnih potreba, život u kojem nema prostora za kulturne sadržaje, za društveni i socijalni razvoj pojedinca, za odlazak djece na izlete ili aktivnosti, život bez nutritivno zadovoljavajuće prehrane i odricanje kvalitetnog voća, povrća, mesa.“
„I djecu se od malih nogu uči odricanju od onoga što bi trebalo biti normalno, a ne luksuz. To nije skromnost. To je siromaštvo pod krinkom skromnosti. To je politika kojom se radnike drži u podređenom položaju i oduzima im se pravo na dostojanstven život. Zato je važna dostojanstvena plaća – ona bi pokrila sve te potrebe u redovnom radnom tjednu od 40 sati“, govori ona
Na kraju, Palčić je rekla da država, kao nositelj društvene odgovornosti, mora aktivno sudjelovati u osiguranju dostojanstvenih plaća za radnike te da kolektivni pregovori transparentnost, metodologija dostojanstvene plaće i uvažavanje radničkog glasa moraju postati praksa. „Bez dostojanstvene plaće nema dostojanstvenog života, a bez dostojanstva radnika nema pravednog društva“, zaključila je.
______________________________________
Povodom Dana dostojanstvene plaće Novi sindikat proveo je anketu o plaćama radnika i uvjetima života. Rezultate donosimo u nastavku.
REZULTATI ANKETE O PLAĆAMA
73.3 ispitanih posto radi u privatnim firmama, 18.9 posto radi u državnim firmama, a 7,8 posto je u nekom drugom obliku zaposlenja (neprofitna organizacija, udruga, vlastiti obrt).
45,96 posto ispitanih ima plaću manju od 1000 eura. Prosjek plaće u toj kategoriji je 868,8 eura. 30,53 posto ima plaću od 1001 do 1300 eura, a prosjek plaće je 1163,1 euro. Više od 1300 eura ima plaću 23,51 posto, a prosjek plaće u toj kategoriji je 1596,65 eura.
Na pitanje “Možete li s tom plaćom pokriti mjesečne troškove i normalno živjeti?” 81,8 posto ispitanika odgovorilo je “Ne”, a još 9,8 posto odgovorilo je „Jedva“, „Kako kad“, „Donekle“, „Da, samo zato što živim s roditeljima“, „Mogu pokriti osnovno, ali ne mogu štedjeti i plaćati dodatne troškove“, „Da, jer dijelim troškove s mužem“, „Da, ali ja sam imala privilegiju glede stambenog pitanja“, „Mogu, samo zato što ne plaćam najam“.
Dakle, preko 90 posto ispitanih smatra da s trenutnom plaćom ne može normalno živjeti i pokriti sve nužne troškove. Jedna ispitanica napisala je u komentar „Sa super plaćom moram paziti na svaki euro kao da sam na minimalcu.
- Ispitanike smo također pitali „Kolika bi trebala biti mjesečna plaća da biste mogli normalno živjeti?“
Od 1200 do 1500 eura – smatra 38,25 posto ispitanih. Od 1501 do 2000 eura – smatra 43,86 posto ispitanih. Od 2001 do 2500 eura smatra njih 12,98 posto, a preko 2500 eura tek 4,91 posto.
Ne možemo ne primijetiti da su odgovori dosta „skromni“, a pretpostavljamo da je to zato što su ljudi navikli na minimum i navikli da ne trebaju zadovoljiti sve svoje potrebe.
- Što vam najviše nedostaje, a da si ne možete priuštiti zbog niske plaće?
Osobe s manjom plaćom odgovaraju da im nedostaju većinom osnovne stvari – kvalitetnija hrana, obavljanje redovnog šopinga bez stresa i praćenja akcija, mogućnost pokrivanja troškova poput zubara, kupnja kvalitetnije odjeće i obuće. I onima s većom i onima s manjom plaćom nedostaju povremena putovanja i izlasci s obitelji u muzej, kazalište, restoran. Onima s većom plaćom najčešće nedostaje mogućnost rješavanja stambenog pitanja i samostalan život. Također, većina bi željela normalan život bez stresa i brojanja svakog centa.
„Ljetovanje, zimovanje, redovan servis auta, gorivo, večernji izlazak, večeru ili ručak vani, renovacije, štednja, investicije.“
„Putovanje sa obitelji“
„Ulaganje u vlastiti dom“
„Odlasci u muzej, kazalište, kino s djecom“
„Odmor“
„Kupovanje odjeće i obuće“
„Putovanja, masaža, odlazak u toplice, kvalitetna stomatološka skrb“
„Odlazak frizeru, doktoru, normalno jesti i kupovati hranu“
„Sve, ne mogu platiti majstora, jedva se grijem preko zime, krpam stari auto koji je na izdisaju.“
„Odlazak na kavu sa prijateljima, naručiti si hranu doma kad mi se neda kuhati, otići na neke događaje u gradu npr. ne idem više na advent kad si ne mogu obične fritule priuštiti, ne mogu i ne vidim smisao otići npr. na burger fest kad si ne mogu priuštiti burger tamo, uglavnom, nedostaje mi izaći iz stana, ali ne mogu si priuštiti izaći, to mi je luksuz.“
„Normalan život, miran bez straha, da idem bez grča na posao.“
„Miran san, jer ga nemam s obzirom da svaki mjesec strepim hoću li imati za stan, režije i hranu.“
„Pobrinut se za svoje zdravlje, što tjelesno, što psihičko + neko putovanje bez da razmišljam o troškovima, a možda i neka edukacija.“
„Sigurnost za neplanirane situacije (pokvaren kućanski stroj, automobil, bolest bližnjih, financijska sigurnost u mirovini ako razmišljaš o budućnosti).“
„Kvalitetni komadi odjeće, obuće i opreme za stan pa da traju dulje. Ovako skupim za jeftino i brzo se raspadne.“
„Ne mogu dobiti stambeni kredit i kupiti si stan/kuću. To mi najviše nedostaje. Mjesečne stanarine su 500-700 eura, koliko i rata kredita. Da imam plaću minimalno 1500 eura, možda bi još i mogla dobiti odobrenje od banke, ali trenutno ne mogu dobiti više od 40000 eura, a za to se ne može kupiti ništa useljivo. Ako se kupi nešto za obnovu, onda se nema novaca za obnovu. Također, auto i autoškola, kao i bicikl. Pošto živim van grada, ove stvari su mi prijeko potrebne jer tu nema gradskog prijevoza kao u Zagrebu. Ovisim o drugima, a jedan običan bicikl bi mi mogao pomoći.“
„Stalno kupujem na akcijama, htio bi bez brige kupovati hranu.“
„Ljetovanja, bolju prehranu jer voće i povrće je postalo preskupo i kupujem sve manje“.
„Djeca“
„Nove tenisice. Nemam ih 10, nego jedne koje se raspadaju i trenutno ne mogu to financijski podnijeti, čekam da se raspadnu. Ovog ljeta sam se s dečkom preselila kod svojih roditelja na donji kat jer nismo više mogli plaćati stanarinu u Zagrebu. Nemamo djece!“
„Izlazak, ili da si priuštim neku sitnicu bez grižnje savjesti“
„Cijene svega su nenormalne i stalno rastu. Srednjeg sloja uskoro neće biti. Ne može se raditi u malim mjestima zbog korupcije i nepotizma, a ne može se živjeti u velikima kao jedinka zbog ogromnih cijena najma ili nedostatka stanova za dugoročni najam. Sramota i razočarenje, a narod inertan.“
„Nikad više novaca nisam imala/zarađivala, a nikad si manje toga nisam mogla priuštiti.“
