U srijedu, 11. prosince s početkom u 18 sati u Varaždinu je u Park Boutique Hotelu održana tribina u organizaciji Regionalnog industrijskog sindikata pod nazivom „Kako do većih plaća u tekstilnoj industriji“. Iako vlada mišljenje da tekstilna industrija u Hrvatskoj više ne postoji, ona ipak još uvijek zapošljava oko 20 tisuća radnica i radnika u sektoru proizvodnje odjeće, tekstila, obuće i kože, najviše u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
„Gotovo 80 posto radne snage u tekstilnoj industriji čine žene“, rekla je na tribini Dunja Kučinac, novinarka koja zajedno s Ivanom Perić, također novinarkom, radi istraživanje uvjeta rada u tekstilnoj industriji za Novi sindikat i međunarodnu organizaciju Clean Clothes Campaign.
One su predstavile osnovne podatke o tekstilnoj industriji i podatke o siromaštvu radnika općenito.
„Iako je Vlada RH dizala minimalnu plaću, i dalje se radi o iznosima koji nisu dovoljni za dostojanstven život radnika, zbog velikog porasta troškova života. Žene su u prosjeku plaćene 16 posto manje od muškaraca, a ako rade na istim radnim mjestima plaćene su 9 posto manje (zbog češćih bolovanja, odlazaka na porodiljni itd.). Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u riziku od siromaštva ili u teškoj materijalnoj situaciji u Hrvatskoj je čak 20,7 posto osoba. Unutar te grupe najviše je osoba starijih od 65 godina, a udio žena je također velik – 38,8 posto“, rekla je Ivana Perić.
Navela je također da podaci DZS-a pokazuju da gotovo 40 posto osoba ne može priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće za sve članove obitelji, a 41,4 posto ne može podmiriti neočekivani trošak poput popravka uređaja, troška liječnika ili sahrane.
Iste rezultate dobio je i Novi sindikat u istraživanju koje smo proveli 2019. godine u tekstilnoj industriji, objavljene u brošuri Profil zemlje: Hrvatska. Tada su nam radnice rekle da je normalan godišnji odmor na kojemu bi se doista odmorile za njih samo san, a da moraju ići u minuse ili posuđivati novac ako imaju neki veći nepredviđeni trošak. One koje imaju djecu početkom školske godine su na mukama – kako priuštiti djeci nove knjige, odjeću, pribor. Na pitanje uspiju li što uštedjeti samo su se nasmijale. Je li situacija i dalje takva pokazat će nam ovogodišnje istraživanje, čije rezultate ćemo objaviti iduće godine.
Dunja Kučinac rekla je da više od 50 posto radnica u tekstilnoj industriji ima iznad 45 godina, a najviše je onih između 50 i 54. „Ove brojke govore nam da u tekstilnoj industriji dominantno rade starije žene. To se direktno može i treba povezati s lošim radnim uvjetima i niskim plaćama“, rekla je Kučinac.
Osim trenutnih loših uvjeta, o tekstilnoj industriji danas čujemo uglavnom kroz medijske vijesti o zatvaranjima tvornica.
„Krajem rujna zatvorena je daruvarska tvornica Leonarda koja je šivala za Benetton, jer je njihov kooperant Benetton iz Osijeka zaustavio narudžbe. Bez posla su ostale sve radnice, njih tridesetak. Ljetos je proglašen stečaj i u sisačkoj tvornici Zlatna igla Siscia radi duga od oko 5 milijuna eura, a 120 radnika je dobilo otkaze. Ta je domaća tvornica većinom radila doradne poslove za strane naručitelje. U listopadu je proglašen stečaj u tvornici čarapa Jadran, također zbog poslovanja u velikom minusu“, govori Kučinac.
K tome, varaždinski tekstilni div u jako je lošoj situaciji već duže vremena. U sto godina staroj tvornici ove godine je otvoren stečaj, a otpušteno je oko petsto radnika. Varteks je nastavio poslovanje u smanjenom obimu, zadržao maloprodaju i manji dio proizvodnje.
Neke tekstilne tvornice zatvorene su još prije više od dvadeset godina, poput Šibenske revije, a tristotinjak radnica još uvijek čeka svojih devet neisplaćenih plaća. Novi sindikat redovno proziva Vladu radi tih dugovanja.
Jakov Kolak iz Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) rekao je da su prosječne plaće tekstilnih radnica između 650 i 850 eura. Radnici od početka rade na minimalcu uz konstantno obrazloženje kompanija da ne mogu platiti više. No, unatoč rastu minimalca one i dalje proizvode kod nas, što znači da je to obrazloženje samo izlika da plaće ne rastu.
Regionalni industrijski sindikat nastojao je doći do radnica iz tekstilne industrije, najviše iz Calzedonije budući da u sjeverozapadnoj Hrvatskoj zapošljava preko 2000 radnika, s ciljem da ih organizira i ujedini u borbi za bolje uvjete, no naišao je na zid.
„Pokušali smo od radnika saznati kakvi su uvjeti rada u poduzećima, ali bilo je iznimno teško doći do nekoga tko bi pričao s nama, čak i preko obiteljskih ili prijateljskih veza. Ako guglamo najveće firme nećemo pronaći gotovo nikakve informacije o njima, osim eventualno kakvog promotivnog članka. O tome da su uvjeti loši se “zna”, svi to pričaju, ali nitko o tome ne javno progovara, niti se usudi razgovarati s nama iz sindikata”, rekao je Kolak.
Jedna od informacija do kojih je RIS uspio doći jest da u firmama Calzedonije (Comprom, Intinova, Ytres, Tubla, skladište Ducal) uprava ima svoje “radničke” predstavnike, što radnici često brkaju sa sindikatom. Zbog toga nemaju povjerenja u sindikate i percipiraju ih kao tijela koja u dogovoru s upravom tlače radnike, a za sebe zadržavaju privilegije. Ako sindikati rade na takav način, onda se radi o žutim sindikatima. Sindikati se trebaju zajedno s radnicima boriti za veće plaće i bolje radne uvjete.
Ipak, RIS je kroz anonimnu online anketu uspio doći do odgovora 117 radnica u tekstilu koju je ispunilo 95 posto osoba iz sjeverozapadne Hrvatske. Rezultati su poražavajući.
“90,6 posto ljudi nije zadovoljno ili je samo djelomično zadovoljno uvjetima rada. 84,6 posto smatra da je preopterećeno ili djelomično preopterećeno poslom. 74,4 posto radnica i radnika smatra da posao negativno utječe na njihovo zdravlje. Plaćom je nezadovoljna velika većina, preko 94 posto ispitanika, a gotovo svi smatraju da im plaća nije dovoljna za podmirivanje svih životnih potreba”, prikazao je Kolak rezultate ankete.
Na pitanje što su najvažniji problemi u firmi odgovori su bili “previsoke norme i ponižavanje“, „radna okolina, uvrede poslodavca zbog bolovanja, neplaćene subote, a po ugovoru slobodne“, „uvjeti rada jako loši“, „nezadovoljstvo radnika plaćom“, „plaća, poniženje, radna okolina“, „uvjeti rada nisu prilagođeni, visoke norme, male plaće, stare mašine“, „mobbing“, „radimo bez grijanja, prevelike norme“.
Prema anketi, radnici bi najviše željeli promijeniti norme i plaću, a problematičan je i odnos prema njima. Neki od citata kažu „ponižavanje ne doprinosi ničemu“, „ne možeš ni na wc“, „izrabljivanje radnika do amena za 800 eura mjesečno“. Neki su se požalili na previše noćnih smjena i rad subotom, a neki bi željeli promijeniti i šefa.
Također, dio odgovora pokazao je da problemi nisu samo u materijalnom, već da je potreban humaniji odnos, i međusobno, i od nadređenih .Jedan odgovor je bio „treba dodati radio ili bilo kakvu muziku“, drugi „treba promijeniti uvjete rada da se osjećam kao žena, a ne robinja“, a jedna osoba napisala je da bi voljela promijeniti stolac. Ta izjava rastužila je sudionike tribine – da se nešto tako jednostavno ne može riješiti. Radnice u tekstilnim tvornicama cijeli radni vijek sjede na tvrdim školskim stolicama i zbog nepravilnog položaja mnoge imaju problema sa bolovima i iskrivljenjima kralježnice, ramena, vrata, te postaju invalidi rada.
Mario Iveković iz Novog sindikata govorio je o strukturi industrije i razlozima niskih plaća. Rekao je da strani modni brendovi, odnosno modne kompanije zarađuju preko leđa radnika, tako što plaćaju minimalne cijene za njihov rad.
„Njemački brend Olymp plaćao je proizvodnu cijenu od 4,5 eura po košulji, a u tu cijenu trebao bi stati cijeli trošak proizvodnje, sve režije i plaće radnika. Jasno je da će se rezati na plaćama. Istovremeno, Olymp je košulje prodavao po cijeni od 100-150 eura po komadu“, objašnjava Iveković.
Kad brendovima u nekoj zemlji postane preskupo, odlaze u jeftinije zemlje. Tako je i Olymp iskoristio pandemiju koronavirusa da napusti Hrvatsku i otkaže suradnju Orljavi s kojom je surađivao preko 50 godina. Sad se čini da istu stvar radi i Benetton – taj brend na području Hrvatske ima jednu glavnu tvornicu u Osijeku i 11 kooperanata u okolnim mjestima, većinom u Slavoniji. Krajem rujna zatvorena je kooperantska tvornica Leonarda iz Daruvara, a 30 radnica dobilo je otkaze.
„Zbog toga (i komunikacije s partnerima iz Clean Clothes kampanje Italija sumnjamo da Benetton odlazi. Ako su oni tako odlučili, tu ne možemo previše napraviti. Ali možemo radnicama pomoći da se izbore za svoja prava, za svoje plaće u slučaju da im firma ne isplati i za otpremnine“, rekao je Iveković.
Istaknuo je da je proljetos usvojena Direktiva o dubinskoj analizi korporativne održivosti (CSDDD), kojom se kompanije obvezuje na odgovornost prema radnicima i održivom načinu proizvodnje u svojim dobavnim lancima. Kroz tu direktivu može se vršiti pritisak na modne kompanije, kako bi ispunile svoje obaveze prema radnicima, jer one zapravo diktiraju cijene i glavni su krivac za mizerne plaće tekstilnih radnica.
„Kroz Clean Clothes kampanju računali smo da bi se brendovi trebali odreći samo manjeg dijela svojeg profita da bi radnice imale dostojanstvenu plaću – morale bi umjesto 4 eura plaćati 8“, istaknuo je Iveković.
Na kraju, sudionici tribine poručili su tekstilnim radnicama i radnicima da se ne boje te da se jave Novom sindikatu ili Regionalnom industrijskom sindikatu, jer im mogu pomoći u borbi za bolje uvjete i zaštititi njihova prava. U borbi također može pomoći i Clean Clothes kampanja, jer ima organizacije članice po cijeloj Europi, koje na razne načine mogu vršiti pritiske na odgovorne.