Forum “Mladi upoznaju radnike” okupio je stotinjak sudionika iz više zemalja, a u središtu su bili razgovori o pravednoj tranziciji i priče tekstilnih radnica – o niskim plaćama, iscrpljujućem radu i borbi za osnovna prava.

Prošli tjedan, od 24. do 27. ožujka, Novi sindikat sudjelovao je na međunarodnom forumu “Youth Meets Workers – Mladi upoznaju radnike”. Forum je organizirala međunarodna mreža Clean Clothes kampanja, odnosno njezina organizacija članica iz Srbije, Centar za politike emancipacije (CPE).

Uz Novi sindikat, na forumu su sudjelovali i članovi hrvatsko-bosanske koalicije CCC-a: Regionalni industrijski sindikat (RIS) iz Hrvatske, Helsinški parlament građana iz Banje Luke, Udruženje za socijalni, kreativni i kulturni razvoj Zora iz Zenice, kao i tekstilne radnice Mirjana Obradović i Robertina Alavanić iz hrvatske tvornice Orljava, Zekira Nadžak, bivša radnica sarajevske tvornice Alpina i sadašnja predsjednica Sindikata tekstila, kože i obuće FBiH, te Slavica Stojanović, radnica tvornice Sportek iz Kotor Varoši.

Forum je okupio stotinjak predstavnika sindikata, organizacija civilnog društva, aktivista, mladih i radnika iz brojnih zemalja s ciljem zajedničkog promišljanja pravedne tranzicije u tekstilnoj industriji te jačanja međunarodne suradnje i solidarnosti.

Program, održan u Prostoru Miljenko Dereta, obuhvatio je niz plenarnih izlaganja i panel-rasprava o konceptu pravedne tranzicije, ulozi različitih dionika te važnosti inicijativa poput Clean Clothes kampanje. Poseban naglasak stavljen je na razvoj i diseminaciju Manifesta o pravednoj tranziciji, kao i na strategije djelovanja u europskom političkom kontekstu.

Kroz interaktivne radionice i paralelne sesije sudionici su imali priliku dublje istražiti teme poput radničkih prava u globalnim lancima opskrbe i uvjeta rada u tekstilnoj industriji. Otvorena su i pitanja održivosti kroz koncepte ponovne uporabe, recikliranja i pravednije raspodjele koristi za radnike.

Budući da je jedan od ciljeva foruma bio povezivanje mladih s radnicima, Novi sindikat organizirao je dvije radionice u kojima smo sudionike proveli kroz jedan dan u životu tekstilnih radnica te ukazali na najčešća kršenja radničkih prava.

„Ne želim luksuz. Samo želim moći sve platiti na vrijeme, kupiti djeci pristojne cipele i možda ih jednom godišnje odvesti negdje na nekoliko dana. Za to bi naše plaće morale biti barem dvostruko veće“, riječi su tekstilne radnice koje je na početku radionice istaknula modna aktivistica Tena Lavrenčić, uvodeći sudionike u stvarnost rada u industriji odjeće.

Kako je naglasila, iskustva radnica iz regije pokazuju da se iza globalno profitabilne modne industrije krije svakodnevica obilježena nesigurnošću, niskim plaćama i iscrpljujućim radnim uvjetima. Radnice su često prisiljene raditi prekovremeno, iako taj rad nerijetko nije dodatno plaćen, jer odbijanje može značiti rizik za zadržavanje posla. Mnoge se suočavaju i s fizičkom iscrpljenošću koja otežava kvalitetan obiteljski život, a dodatni teret predstavlja činjenica da su čitave obitelji često zaposlene u istim tvornicama, što otežava javno istupanje i borbu za prava.

Lavrenčić je također ukazala na duboki nesrazmjer između vlasnika modnih brendova i radnika. Iako je riječ o iznimno profitabilnoj industriji, u zemljama poput Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine proizvodnja se temelji na jeftinoj, ali kvalificiranoj radnoj snazi, često ovisnoj o stranim naručiteljima koji izradu odjeće plaćaju minimalno.

Kao primjer navela je zatvaranja velikih tvornica i borbe radnika za neisplaćene plaće, poput borbe radnica Orljave, naglašavajući važnost sindikalnog organiziranja. Takvi primjeri pokazuju da kolektivno djelovanje može dovesti do konkretnih promjena.

Nakon uvodnog dijela uslijedio je razgovor s radnicama o njihovom svakodnevnom životu i radu.

Rad u tekstilnoj industriji za mnoge žene u regiji počinje prije svitanja – i ne završava odlaskom iz tvornice. „Ustajanje u 5, djeca, obaveze, pa na posao… a nikad ne znaš kad ćeš kući“, opisuje Robertina Alavanić iz Požege, s 35 godina radnog staža u tvornici Orljava. Slično iskustvo dijeli i Zekira Nadžak: „Ustajanje je u 5, u 6 izlazite iz kuće, pa na gradski prijevoz, pa na drugi prijevoz do fabrike. Neke kolegice koristile su i tri prijevoza, ustajale u četiri sata. K tome, poželjno je doći 10 minuta ranije.”

Jednom kada radni dan započne, slijedi osam sati rada pod pritiskom normi, nadzora i neizvjesne zarade. Radnice unaprijed znaju da ih čeka „480 minuta“ rada pod kamerama. Pauze su kratke, očekuje se povratak za stroj i prije službenog završetka, a pogreške su skupe – često se ispravljaju i nakon radnog vremena, bez naknade.

Uvjeti rada dodatno otežavaju svakodnevicu: vrućina od strojeva, zagušljiv zrak, prašina i kemikalije. „Po ljeti vas griju mašine, nema zraka“, prisjeća se Robertina. Iako bolovanje formalno postoji, povratak na posao često znači gubitak pozicije ili nepovjerenje poslodavca, zbog čega mnoge radnice izbjegavaju koristiti svoja prava.

Unatoč svemu, prekovremeni rad i rad subotom godinama su bili pravilo. Danas su neka prava izborena sindikalnom borbom, no cijena toga ponekad je odlazak brendova u još jeftinije zemlje.

Plaće, međutim, ostaju ključni problem. Minimalac nije dovoljan za osnovni život, pa su radnice prisiljene tražiti dodatne izvore prihoda. „Nakon posla – vrt, prodaja, kuća… i tako svaki dan“, kaže Robertina, dok Zekira dodaje: „Za četveročlanu obitelj treba 1700 eura, a mi imamo plaću oko 500.”

Priče Robertine i Zekire nadopunjuju iskustva Slavice Stojanović i Mirjane Obradović, koja dodatno oslikavaju svakodnevicu rada – život na rubu iscrpljenosti, u kojem radni dan ne završava izlaskom iz tvornice.

„Od plate se ne može živjeti“, kaže Slavica, koja uz posao izrađuje nakit i šminka kako bi preživjela. Mirjana opisuje sličnu dinamiku: nakon smjene slijede obaveze kod kuće – „marva, bašća, dijete“ – pa se radni dan proteže daleko izvan formalnih osam sati.

Uvjeti rada koje opisuju dodatno produbljuju sliku industrije: zagušljivi pogoni, buka, prašina i kemikalije, nedostatak svjetla i prostora. „Bukvalno smo kao u nekoj kutiji, ne vidi čovjek ni sunca ni mjeseca“, kaže Slavica, dok Mirjana opisuje prenapučene hale u kojima su radnice „natiskane“ jedna uz drugu. Posljedice su dugoročne – od problema s vidom do kroničnog umora.

Kroz sve ove priče provlači se zajednička nit – nužnost dodatnog rada kako bi se preživjelo, ali i sve veća svijest o važnosti zajedništva. Iskustva borbe pokazala su da promjene dolaze tek kroz kolektivno djelovanje. „Zajedno smo jači“, ističe Mirjana, dok Slavica zaključuje: „Bitno je da se ujedinimo i držimo zajedno.“

Fotke: CPE i Novi sindikat